· 5 minuta čitanja
Pitanje se gotovo uvek pojavi u prvom razgovoru, ponekad tek pred kraj, kao da je neprilično: koliko će ovo trajati. Pitanje je sasvim umesno. Ko god ulazi u nešto što nema vidljiv kraj, s pravom želi da zna u šta ulazi.
Odgovor koji mogu da dam je iskren, ali nezadovoljavajući: ne znam unapred. I mislim da je vredno objasniti zašto to nije izbegavanje odgovora, nego posledica same prirode ovakvog rada.
Simptom nije isto što i ono što ga održava
Kada neko dođe zbog anksioznosti koja mu je preuzela svakodnevicu, postoji više načina da se tome priđe. Neki od njih ciljano rade na samom simptomu i u tome često budu prilično uspešni — u kraćem roku i sa jasnijim planom.
Psihoanalitička psihoterapija polazi od nečeg drugog. Ne pita samo kako da se strah umanji, nego čemu on služi i od čega štiti. To pitanje se ne može postaviti brzo, jer odgovor u početku ni samoj osobi nije dostupan. Da jeste, verovatno ne bi ni bilo simptoma.
Vreme koje ovaj rad traži nije, dakle, vreme utrošeno na pripremu. To je vreme u kome se uopšte pojavljuje ono što treba razumeti.
Ono što se ponavlja treba prvo da se pojavi
Veliki deo ovog rada tiče se ponavljanja — načina na koji se, uprkos različitim ljudima i okolnostima, iznova zauzima ista pozicija. Ta ponavljanja se ne mogu ispričati; ona se moraju dogoditi da bi se videla.
Zato je terapijski odnos ovde toliko važan. Ono što osoba radi u odnosima uopšte, pre ili kasnije počne da radi i u odnosu sa terapeutom: prećuti nešto, požuri da bude razumljiva, oseti potrebu da se izvini, naljuti se zbog pauze. To nisu smetnje u radu — to je rad.
Ali za to je potrebno vreme. Odnos u kome se tako nešto može pojaviti ne gradi se za tri susreta.
Sporo nije isto što i neodređeno
Činjenica da nema unapred određenog broja seansi ne znači da nema okvira. Okvir je, zapravo, izuzetno precizan: isti termin, isto trajanje, ista pravila, ista učestalost. Upravo ta predvidivost spolja stvara uslove da se iznutra pojavi nešto nepredvidivo.
Ne znači ni da se ništa ne dešava dok se čeka. Promene se obično najpre vide u nečemu što se teško meri — u tome koliko je nekome dostupno sopstveno iskustvo, koliko može da izdrži neslaganje, koliko mu je potrebno da se posle teškog dana vrati sebi.
Kada se rad završava
Završetak je tema razgovora, a ne administrativna odluka. O njemu se govori unapred, ponekad mesecima, i on je i sam deo rada — jer način na koji neko završava odnos obično ima mnogo veze sa svime što ga je dovelo.
To je i razlog zbog kog na ovo pitanje ne mogu da odgovorim brojem. Ne zato što se izmiče, nego zato što bi broj bio netačan na način koji bi obećao nešto što se ne može obećati.